Trijanonski sporazum

Trijanonski sporazum

Mirovni sporazum između Saveznika i pridruženih sila i Mađarske
Dolazak dvojice potpisnika, Ágosta Benárda i Alfréda Drasche-Lázára, u Veliki Trianon u Versaillesu 4. juna 1920.
Potpisan	4. juni 1920. (1920-06-04)
Lokacija	Versailles
Stupio na snagu	26. juli 1921. (1921-07-26)
Strane	1. Glavne savezničke i pridružene sile  Treća Francuska Republika Ujedinjeno Kraljevstvo Kraljevina Italija Japansko Carstvo Ostale savezničke sile Belgija  Beijanška vlada  Kuba  Čehoslovačka Kraljevina Grčka Kraljevina SHS Nikaragva Panama  Poljska  Portugal Kraljevina Rumunija  Sijam 2. Centralne sile Kraljevina Mađarska
Depozitar	Vlada Francuske
Jezik	Francuski, engleski, italijanski
Treaty of Trianon na Wikizvoru

Trijanonski sporazum (francuski: Traité de Trianon; italijanski: Trattato del Trianon; mađarski: Trianoni béke; rumunski: Tratatul de la Trianon), u Mađarskoj često nazivan i Trijanonskim (mirovnim) diktatom,^{[1][2][3][4][5][6][7]} pripremljen je na Pariskoj mirovnoj konferenciji, a potpisali su ga, s jedne strane, Mađarska, a s druge Saveznici u dvorcu Veliki Trianon u Versaillesu 4. juna 1920. Njime je formalno prekinuto ratno stanje proglašeno tokom Prvog svjetskog rata između većine Saveznika^[a] i Kraljevine Mađarske.^{[8][9][10][11]} Sporazum je najpoznatiji po teritorijalnim promjenama na račun Mađarske i priznavanju njenih novih međunarodnih granica nakon Prvog svjetskog rata.

Mađarska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila uključena u Prvi svjetski rat od augusta 1914. Nakon što su njeni saveznici – Bugarska i kasnije Turska – potpisali primirje s Antantom, politička elita u Budimpešti također je odlučila prekinuti rat. Dana 31. oktobra 1918. vlada u Budimpešti proglasila je nezavisnost Mađarske od Austrije i odmah počela mirovne pregovore sa Saveznicima. Uprkos prestanku neprijateljstava, saveznici Antante – susjedi Mađarske – Čehoslovačka (koja je upravo proglasila svoju nezavisnost 28. oktobra 1918), Rumunija i Jugoslavija – stavili su Mađarsku pod ekonomsku blokadu, lišivši je uvoza hrane, goriva (uglja i benzina) i druge važne robe. U pokušaju da ublaže privrednu krizu, mađarske vlade koje su dolazile molile su Antantu da ukine blokadu i obnovi regionalnu trgovinu^[12] Prvi mirovni pregovori doveli su do primirja u Beogradu 13. novembra 1918: Mađarska se obavezala demobilizirati vojsku i dala je saveznicima pravo da okupiraju jug (Vojvodinu i Hrvatsku) i istok Mađarske (južnu Transilvaniju) do potpisivanja mirovnog ugovora. U decembru 1918. Budimpešta je dozvolila čehoslovačkim trupama da okupiraju i sjevernu Mađarsku (Slovačku). U zamjenu, Budimpešta se nadala ponovnom otvaranju vanjske trgovine i opskrbi ugljem.^[13]

Kako bi proširile svoje okupacijske zone u Mađarskoj, Rumunija i Čehoslovačka premjestile su svoje vojske dalje u Mađarsku u aprilu 1919, izazivajući obnovu neprijateljstava između te tri zemlje. U junu su sile Antante naredile Budimpešti, Pragu i Bukureštu da prekinu borbe i prihvate nove linije razgraničenja koje bi bile zagarantovane kao buduće granice Mađarske. Uprkos privremenim vojnim uspjesima protiv Čeha, Budimpešta je prihvatila ponudu i povukla vojsku iza linije razgraničenja. Bukurešt je, međutim, ignorisao naredbu Antante i nastavio ofanzivu. Početkom augusta rumunska vojska ušla je u Budimpeštu i u Mađarskoj je postavljena nova, prorumunska vlada. To je označilo kraj neprijateljstava između Mađara i Rumuna.

Međutim, Antanta je u novembru izvršila pritisak na Rumune da napuste Budimpeštu i orkestrirala formiranje nove mađarske koalicijske vlade. Novi kabinet pozvan je da prisustvuje Pariskoj mirovnoj konferenciji a u januaru 1920. primio je saveznički prijedlog za mirovni sporazum, koji je predviđao legaliziranje linija razgraničenja od 13. juna 1919. kao novih granica te garantovao prestanak blokade i obnovu slobodne trgovine između bivših habsburških zemalja i uvoza uglja u Mađarsku. Vlada u Budimpešti i mađarski parlament (otvoren u februaru 1920) prihvatili su te uvjete. Iako su pozdravili obnovu mira i trgovine, ipak su zvanično protestovali protiv ustupanja njihovih bivših teritorija bez plebiscita. Mirovni sporazum potpisan je 4. juna 1920, Mađarska ga je ratifikovala 16. novembra 1920, a stupio je na snagu 26. jula 1921.

Nakon 1920. Mađarska je ostala bez izlaza na more, s površinom 93.073 km², 28% od 325.411 km², koliko je imala prijeratna Kraljevina Ugarska (mađarska polovina Austro-Ugarske), i sa 7,6 miliona stanovnika, 36% u poređenju s predratnim stanovništvom od 20,9 miliona. Iako su područja koja su dodijeljena susjednim zemljama imala većinu nemađara, u njima je živjelo 3,3 miliona Mađara – 31% ukupnog broja Mađara – koji su tada postali manjina.^{[14][15][16][17]} Sporazumom je mađarska vojska ograničena na 35.000 oficira i vojnika, a Austrougarska mornarica prestala je postojati. Te odluke i njihove posljedice otad su uzrok dubokog negodovanja u Mađarskoj.^[18]

Strane koje su najviše dobile na osnovu ovog sporazuma bile su Kraljevina Rumunija, Prva Čehoslovačka Republika, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavija) i Prva Austrijska Republika. No, to je dovelo i do međunarodnog priznanja Mađarske i njenog suvereniteta. Sporazumom je poništeno Beogradsko primirje, koje je savezničkim silama dalo pravo da okupiraju Mađarsku. Sporazum je također davao mađarskim državljanima u inozemstvu pravo zaštite njihove imovine od nacionalizacije. Najvažnija stavka bilo je garantovanje slobodne trgovine između Mađarske, Austrije i Čehoslovačke (na pet godina) te obavezao Čehoslovačku i Poljsku da isporučuju ugalj Mađarskoj u "razumnim količinama". Jedan od glavnih elemenata sporazuma bila je doktrina "samoodređenja naroda", a to je bio pokušaj da se nemađarima daju vlastite nacionalne države.^[19] Osim toga, Mađarska je morala platiti ratnu odštetu svojim susjedima.

Sporazum su diktirali Saveznici, a ne pregovarali o njemu, a Mađari su se suočili s opcijom da prihvate ili odbiju njegove uvjete u cijelosti. Mađarska delegacija potpisala ga je uz protest, a agitacija za njegovu reviziju počela je odmah.^[15][20]

Sadašnje granice Mađarske većinom su iste kao one definisane Trijanonskim sporazumom. Manje izmjene dogodile su se od 1921. do 1924. na austrijsko-mađarskoj granici, uključujući i predaju tri sela Čehoslovačkoj 1947.^[21][22] Međutim, stvarne granice Mađarske proizlaze iz Pariskih mirovnih ugovora iz 1947, kojima je poništeno teritorijalno povećanje Mađarske od 1938. do 1941. Pariskim ugovorom iz 1947. de facto su vraćene trijanonske granice Mađarske.

Nakon Prvog svjetskog rata, uprkos ideji američkog predsjednika Wilsona o "samoodređenju naroda", Saveznici su odbili organizovati plebiscite u Mađarskoj o iscrtavanju njenih novih granica. Tu odluku obrazložili su u pismu koje je pratilo tekst mirovnog sporazuma s Mađarskom. U pismu od 6. maja 1920, koje je potpisao predsjednik Pariske mirovne konferencije Alexandre Millerand, navodi se da su sile Antante i njihovi saveznici odredili nove granice Mađarske bez plebiscita zbog uvjerenja da "savjetovanje s narodom... neće dati znatno drugačije rezultate". Pismo je apelovalo na "osnovnu historijsku istinu – naime, da je cijeli niz godina mađarska politika bila usmjerena na ignorisanje etničkih manjina". [Prije Prvog svjetskog rata samo su tri evropske zemlje proglasile prava etničkih manjina i donijele zakone o njihovoj zaštiti: prva je bila Mađarska (1849. i 1868), druga Austrija (1867), a treća Belgija (1898). Nasuprot tome, pravni sistemi drugih evropskih zemalja prije Prvog svjetskog rata nisu dozvoljavali upotrebu evropskih manjinskih jezika u osnovnim školama, kulturnim ustanovama, uredima javne uprave i na sudovima.^[23]] U isto vrijeme pismo je sugerisalo da bi Vijeće Lige naroda moglo ponuditi svoje posredovanje za ispravljanje novih granica na prijateljski način ako to predloži Komisija za razgraničenje.^[24] Mađarska diplomatija kasnije se pozvala na Millerandovo pismo kao na obećanje velikih sila o budućim teritorijalnim revizijama u korist Mađarske.

Jedini plebiscit dozvoljen za rješavanje spornih granica na bivšoj teritoriji Kraljevine Mađarske bio je onaj u Sopronu,^[25] čime je riješen manji teritorijalni spor između Prve Austrijske Republike i Kraljevine Mađarske, jer je nekoliko mjeseci ranije Odrpana garda pokrenula niz napada kako bi protjerala austrijske snage koje su ušle u to područje. Tokom plebiscita u Sopronu krajem 1921. biračka mjesta nadzirali su britanski, francuski i italijanski vojni oficiri.^[26]

1. ^ "Hungarian President János Áder's Speech on the Day of National Unity". Generalni konzulat Mađarske u Manchesteru.
2. ^ Dobó, Attila; Kollár, Ferenc; Zsoldos, Sándor; Kohári, Nándor (2021). A trianoni békediktátum [Trijanonski mirovni diktat] (PDF) (jezik: mađarski) (2. izd.). Magyar Kultúra Emlékívek Kiadó. ISBN 978-615-81078-9-1.
3. ^ Gulyás, László (2021). Trianoni kiskáté – 101 kérdés és 101 válasz a békediktátumról (jezik: mađarski).
4. ^ Makkai, Béla (2019). "Chopping Hungary Up by the 1920 Peace Dictate of Trianon. Causes, Events and Consequences". Polgári Szemle: Gazdasági És Társadalmi Folyóirat. 15 (Spec): 204–225.
5. ^ Gulyás, László; Anka, László; Arday, Lajos; Csüllög, Gábor; Gecse, Géza; Hajdú, Zoltán; Hamerli, Petra; Heka, László; Jeszenszky, Géza; Kaposi, Zoltán; Kolontári, Attila; Köő, Artúr; Kurdi, Krisztina; Ligeti, Dávid; Majoros, István; Maruzsa, Zoltán; Miklós, Péter; Nánay, Mihály; Olasz, Lajos; Ördögh, Tibor; Pelles, Márton; Popély, Gyula; Sokcsevits, Dénes; Suba, János; Szávai, Ferenc; Tefner, Zoltán; Tóth, Andrej; Tóth, Imre; Vincze, Gábor; Vizi, László Tamás (2019–2020). A trianoni békediktátum története hét kötetben – I. kötet: Trianon Nagy Háború alatti előzményei, az Osztrák-Magyar Monarchia bukása 1914-1918 / II. kötet: A katonai megszállástól a magyar békedelegáció elutazásáig 1918-1920 / III. kötet: Apponyi beszédétől a Határkijelölő Bizottságok munkájának befejezéséig / IV. kötet: Térképek a trianoni békediktátum történetéhez / V. kötet: Párhuzamos Trianonok, a Párizs környéki békék: Versailles, Saint-Germain, Neuilly, Sèvres, Lausanne / VI. kötet: Dokumentumok, források / VII. kötet: Kronológia és életrajzok [Historija Trijanonskog mirovnog diktata u sedam tomova – Tom I: Historija Trianona tokom Velikog rata, pad Austro-Ugarske Monarhije 1914–1918. / Tom II: Od vojne okupacije do odlaska mađarske mirovne delegacije 1918–1920. / Tom III: Od Apponyijevog govora do završetka rada komitetâ za demarkaciju granica / Tom IV: Karte za historiju Trijanonskog mirovnog sporazuma / Tom V: Paralelni Trijanoni, mirovni sporazumi u okolini Pariza: Versailles, Saint-Germain, Neuilly, Sèvres, Lausanne / Tom VI: Dokumenti, izvori / Tom VII: Hronologija i biografije] (jezik: mađarski). Udruženje za srednjoevropska istraživanja. ISBN 9786158046299.
6. ^ Bank, Barbara; Kovács, Attila Zoltán (2022). Trianon – A diktátum teljes szövege [Trianon – cijeli tekst Diktata] (jezik: mađarski). Erdélyi Szalon. ISBN 9786156502247.
7. ^ Raffay, Ernő; Szabó, Pál Csaba. A Trianoni diktátum története és következményei [Historija i posljedice Trijanonskog diktata] (jezik: mađarski). Trijanonski muzej.
8. ^ Craig, G. A. (1966). Europe since 1914. New York: Holt, Rinehart and Winston.
9. ^ Grenville, J. A. S. (1974). The Major International Treaties 1914–1973. A history and guides with texts. Methnen London.
10. ^ Lichtheim, G. (1974). Europe in the Twentieth Century. New York: Praeger.
11. ^ "Text of the Treaty, Treaty of Peace Between The Allied and Associated Powers and Hungary And Protocol and Declaration, Signed at Trianon June 4, 1920".
12. ^ Bogdan Krizman. "The Belgrade Armistice of 13 November 1918" (PDF) (jezik: engleski).
13. ^ Aleksandar Pjeganov (18. 4. 2023). "'Each Wagon of Coal Should Be Paid for with Territorial concessions.' Hungary, Czechoslovakia, and the Coal Shortage in 1918–21" (jezik: engleski). Pristupljeno 10. 7. 2024.
14. ^ Frucht 2004, str. 360. harv error: no target: CITEREFFrucht2004 (help)
15. ^ ^{a b} "Trianon, Treaty of". Enciklopedija Univerziteta Columbia (jezik: engleski). 2009.
16. ^ Macartney, C. A. (1937). Hungary and her successors: The Treaty of Trianon and Its Consequences 1919–1937 (jezik: engleski). Štamparija Univerziteta u Oxfordu.
17. ^ Bernstein, Richard (9. 8. 2003). "East on the Danube: Hungary's Tragic Century". The New York Times (jezik: engleski).
18. ^ Toomey, Michael (2018). "History, Nationalism and Democracy: Myth and Narrative in Viktor Orbán's 'Illiberal Hungary'". New Perspectives (jezik: engleski). 26 (1): 87–108. doi:10.1177/2336825x1802600110. S2CID 158970490.
19. ^ Van den Heuvel, Martin P.; Siccama, J. G. (1992). The Disintegration of Yugoslavia (jezik: engleski). Rodopi. str. 126. ISBN 90-5183-349-0.
20. ^ Tucker i Roberts 2005, str. 1183. harv error: no target: CITEREFTuckerRoberts2005 (help)
21. ^ József Botlik (juni 2008). "AZ ŐRVIDÉKI (BURGENLANDI) MAGYARSÁG SORSA". vasiszemle.hu (jezik: mađarski). VASI SZEMLE.
22. ^ "Szlovákiai Magyar Adatbank » pozsonyi hídfő". adatbank.sk (jezik: mađarski).
23. ^ Józsa Hévizi (2004). Autonomies in Hungary and Europe, a Comparative Study; The Regional and Ecclesiastic Autonomy of the Minorities and Nationality Groups (PDF) (jezik: engleski).
24. ^ "Documents diplomatiques français. 1920–1932; 1920, Tome I, 10 janvier – 18 mai". gallica.bnf.fr (jezik: francuski).
25. ^ Richard C. Hall (2014). War in the Balkans: An Encyclopedic History from the Fall of the Ottoman Empire to the Breakup of Yugoslavia (jezik: engleski). ABC-CLIO. str. 309. ISBN 9781610690317.
26. ^ Irredentist and National Questions in Central Europe, 1913–1939: Hungary, 2v, Volume 5, Part 1 of Irredentist and National Questions in Central Europe, 1913–1939 Seeds of conflict (jezik: engleski). Kraus Reprint. 1973. str. 69.

Greška kod citiranja: <ref> oznake postoje za grupu pod imenom "lower-alpha", ali nije pronađena pripadajuća <references group="lower-alpha"/> oznaka, ili zatvarajući </ref> nedostaje